U KRUGU TIŠINE

„Pjesnici su i čuđenje i treptanje u svijetu, vide nevidljivo i osluškuju tišinu. Imaju dušu. To je sve što im treba.ˮ Veliki je Šimić opisao Jasminku puno prije njezina rođenja. U svega nekoliko riječi – istinitih, moćnih. I nije pogriješio. Zašto komplicirati kad život može biti tako jednostavan? Sastoji se od jednostavnih glagola: voljeti, čeznuti, davati, veseliti se, boljeti, snažiti, bodriti…

Divno je pronaći istomišljenika i čitati vlastite misli rođene iz tuđeg pera. Divno je znati da u ovom napaćenom svijetu nismo sami, da dijelimo patnje i nade, „nizbrdice i uzbrdiceˮ, pobjede i poraze. Jasminka nam nesebično otvara svijet svoje duše, on postaje naš, a naš postaje njezin. Preklapaju se u savršenoj simbiozi razumijevanja, ljubavi, praštanja i nade. Ona briše granice vlastitosti nesebično dijeleći s nama svoju sreću, dok hrabreći sebe osnažuje nas.

Više je od dvadeset godina prošlo od posljednje Jasminkine zbirke pjesama – vrijeme je to u kojem je žena zamijenila djevojku koja tek iščekuje događanje života. Snovi su se rasplinuli, ostvarili ili skrili. Iz svakog Jasminkina stiha progovara žena – zaljubljena i rastužena, odvažna i plaha, nostalgična romantičarka i borac budućnosti. Njoj je pisanje kao disanje – spas od svakodnevice koja guši, zatire snove ili baca mrvice užitka. Piše  jer „pod srcem nosi bijesˮ, a pisanje liječi. Pisanje oslobađa, ali samo ako mu pristupaš čista srca i otvorena uma. Ono ne prašta laži koje prodajemo drugima i sebi. „Zaranja duboko u stvarnost i / Kao diše, a / Guši se, / Od nedostatka slobode krijese joj se oči (…) / Laže. / Zato ne piše.ˮ

Izmjenjuju se u njezinim pjesmama sjećanja na radosti i slabosti. Čuvaju trenutke od kojih je satkan život (posljednje zrake ljeta, smijeh, ples). Ona progovara o mučnini koju izazivaju licemjerje stvarnosti, usiljeni osmijesi, marionetski pokreti, snaga novca…

Njezine su pjesme dihotomija uma i srca, oslobađaju zatomljenu tjelesnost, razbijaju okove skromnosti, pokornosti, poslušnosti i tradicije. „Ona bi ognja paklenog htjela. / Samo kad bi smjela.ˮ

A kad „pjevamo snoveˮ, smijemo sve – i zapovjediti „satu neka unatrag kreneˮ.

Hvala ti, Jasminka, jer si nas osnažila, ogrnula svojim mislima, pokazala nam da je život moguće zauzdati ljubavlju.

„Ja se ne bojim.

Jer volim.ˮ

Silvia Barnjak, prof.