ZA SVOJ DOM

“Riječ dom postaje, udisanjem i mirisanjem ove poezije, ne samo zanosna zastava voljene Domovine, kao što smo u početku pomislili – jer je Rosario Jurišić Vrgada ne samo slikao svoj dom i domovinu, i o njima s blagošću i ponosom pisao, već ih i branio životom, na djelu – dom je i uporna i spasonosna ljubav prema Onoj, modrookoj i jedinoj, koja čeka umornog ratnika, dom je i nebo nad Domovinom i Nebo u našim
slutnjama.” Maja Kušenić Gjerek

LIČKI KLANAC
(Termopile, Anno Domini 1991.)
svoje je ruke prala u mlijeku
o kako su bile bijele kao snjegovi
oni visoki lički prije rata
o kako su njene usne bile upaljene kao zore
kao postojanje smrti lake
i ljubavi jake
i oprala nas je modra rijeka govora
u divnim i otmjenim jutrima
a nož je imao i drugu stranu
zamazan od kupina
od dva je zla birao jedno
jer skovan je od jednoga
stranče
Riječanima javljaj
da ovdje u snijegu uspravno stojimo
ljubeći naše more sinje
kao što prognanik ljubi svoje domovine
čovjek je potkazivač sreće
neopločani put prema klaonici svijeta
trostruk je njegov san
nalazeći čovjeka od ljudi pogiba
stranče
mojoj ljubavi javljaj

da se ljubav ne zaboravlja i one ruke od snijega
i one oči kao gorska jezera
kao dva otoka blizanca
i ona kosa kao proročka opomena
u mojoj glavi – trnju uspomena…