Knjiga dostupna na:
https://sakcinski.hr/trgovina/vladar/
Niccolò Machiavelli – Vladar
Da bismo neko djelo nazivali književnim klasikom, ono mora sadržavati opću i neprolaznu vrijednost. Takva djela postaju uzor dobrom pisanju, sadržaj koji se podjednako odražava na vrlo raznolika područja ljudskog djelovanja. Vladar to svakako jest. Kada ga je Niccolò Machiavelli krenuo pisati, Italija je bila rastrgana političkim borbama sa suparničkim silama i nestabilnim vlastima. Iz povijesnih se zapisa saznaje da su tadašnji pape i kraljevi Francuske, Španjolske i Svetog Rimskog Carstva neprestano ratovali za prevlast. Sam Machiavelli zbog svojih je političkih utjecaja imao izravan uvid u situaciju, što je odlučio i zapisati, ali tada zasigurno nije ni slutio da će njegovo djelo i pet stoljeća kasnije nositi poruke koje će biti korisne svima koji se bave politikom, ekonomijom, poviješću, menadžmentom, sociologijom…
Niccolò di Bernardo dei Machiavelli (1469. – 1527.) bio je firentinski diplomat, pisac, filozof i teoretičar. Smatra se da potječe od slavnih toskanskih markiza, pa je njegovo podrijetlo uvelike odredilo njegovo daljnje djelovanje. Služio je kao visoki dužnosnik u Firentinskoj Republici, upoznavši stvarne političke probleme toga vremena. Premda je Vladar (Il Principe) do danas ostao njegovo najutjecajnije djelo, pisao je i komedije, epigrame i poeziju, a značajna su i njegova djela iz područja političke filozofije, poput Rasprava o Liviju (Discorsi sopra la prima deca di Tito Livio), kao i ostatci njegove osobne korespondencije.
Vladar je strukturno i tematski podijeljen na tridesetak poglavlja koja se bave na prvi pogled jednostavnim pitanjima kao što su vrste vlasti, načini vladanja, razlozi zbog kojih ljudi hvale druge, moć sudbine i sl. Machiavelli ga je napisao 1513., a djelo je objavljeno 1532., pet godina nakon autorove smrti. Vladar započinje posvetom Lorenzu di Pieru de’ Mediciju, vojvodi od Urbina i vladaru Firence, u kojoj Machiavelli, za današnje pojmove kićenim i biranim izrazom, ističe kako ne daruje konje, oružje ili dragulje, već znanje, naglašavajući time na samom početku kako je upravo političko znanje najveća moć i kako ga je moguće posjedovati isključivo promatrajući situaciju iznutra, kao pripadnik naroda. Sve što dalje slijedi pisano je jednostavnim izrazom, lišenim nepotrebnih emocija. Machiavelli se fokusira na činjenice i primjere, analizira situacije pristupajući im kritički i analitički. Temama se s općeg prebacuje na konkretno, uvodeći najprije klasifikaciju vlasti i naglašavajući kako način stjecanja vlasti određuje način njezina održavanja. Dakle, već u uvodu Machiavelli politici pristupa hladno, objektivno i znanstveno, povezujući političke obrasce kroz matematička načela, a ne moralne postulate. Kroz daljnja poglavlja veliki naglasak stavlja na strukturu države i njezinu stabilnost, vješto uzimajući druge države i vladare kao modele. Na taj način pokazuje analitičku svijest i duboko promišljanje o zadanim temama.
Jedan od upečatljivih dijelova svakako je osvrt na nove države koje su nastale tuđom snagom, pri čemu je Machiavelliju za primjer poslužio Cesare Borgia, koji je vlast stekao snagom svojega oca, ali ju je zadržao jer je uklonio protivnike i neutralizirao plemstvo. Kako Machiavelli pritom ističe, Borgia je primjer toga da okrutnost može biti korisna ako je brza i odlučna te ako stvara stabilnost. Dakle, politika je prije svega odraz moći, a stabilnost je važnija od dobrote. Uzimajući za primjer Agatokla iz Sirakuze i Oliverotta iz Ferma, Machiavelli ide korak dalje i analiza vlast zadobivenu kroz zločin, pri čemu govori o okrutnim djelima upotrijebljenima na dobar ili loš način. Prva izazivaju strah, ali rezultiraju mirom, a druga stvaraju trajnu nesigurnost. Drugim riječima, Machiavelli ne kritizira okrutnost koja rezultira političkom učinkovitošću. U ključnim poglavljima djela navodi i to da vladar ne smije biti naivan i da je strah od vladara pouzdaniji od ljubavi. Upravo su ovakvi pogledi tijekom stoljeća Machiavellijevo ime doveli u vezu s lukavstvom i beskrupuloznošću te s maksimom da „cilj opravdava sredstvoˮ. Međutim, suvremena recepcija sve više ističe da autor ne veliča okrutnost, već je jednostavno analizira kao politički fenomen. Odvajajući politiku od teologije i etike, stavlja je u kontekst ljudskih djelovanja, bilo pozitivnih, bilo negativnih. Na taj način Vladar nije primarno shvaćen kao knjiga s uputama za one obuzete fenomenom vlasti, već kao objektivni osvrt na političke prilike kroz povijest. Zanimljiv je Machiavellijev pogled na crkvene države kao na one čije se opstajanje ne dovodi u pitanje jer počivaju na religijskom autoritetu. Drugim riječima, crkvena vlast ne opstaje zbog vojske, nego zbor vjere, što ukazuje na iznimnu važnost simboličke moći koja je, sinkronijski i dijakronijski gledano, gotovo ključna u politici.
I dok su se kroz većinu djela svi primjeri uspješne vlasti dovodili u vezu s pojmovima vrline (virtu) i okrutnosti (crudeltà) vladara, u završnim se dijelovima knjige Machiavelli u većoj mjeri okreće filozofskim pitanjima stavljajući u središte termin sreće (fortuna) i promišljajući o tome kako sudbina može utjecati na ljudska djela. Upravo ovakvi termini predstavljaju najveći prevoditeljski izazov, osobito s posredničkog jezika, jer svaki pojam dubinski može sadržavati više konotacija, a odabir pojma u ciljnom jeziku može dovesti do različitih interpretacija. Pritom posebnu pozornost treba obratiti i na jednostavnost autorova stila i manjak retoričkih figura, čime ključni pojmovi postaju dodatno upečatljivi. I dok ne postoje pogrešne interpretacije kad je o književnim djelima riječ, treba ipak uzeti u obzir da je svaki izbor u ciljnom jeziku nastao primarno kako bi se djelo moglo što lakše približiti suvremenom čitatelju. Za Machiavellija se igre sudbine prvenstveno odnose na nepredvidivost okolnosti i nestalnost političke sreće. Machiavelli sreću u Vladaru prikazuje metaforički, kao divlju rijeku koja uzrokuje veliku štetu kad poplavi. Za njega je uspješan vladar onaj koji unaprijed gradi „braneˮ i priprema se za političke krize jer je, kako ističe, sreća odgovorna za polovinu naših djela, ali drugu polovinu određujemo mi sami. Drugim riječima, pojedinac je aktivni sudionik u djelima sudbine. Vladar završava manifestom u kojem autor poziva na oslobođenje Italije od barbarskih naroda, u čemu se odražava njegov patriotizam i težnja za stabilnošću vlastite zemlje.
Pet stoljeća nakon nastanka djela koje je već tada izazvalo burne reakcije fascinira aktualnost njegova sadržaja. I danas smo svjedoci sve većih političkih, društvenih i moralnih kriza. Suočeni smo s promjenama na političkoj sceni, krizama nepovjerenja, izbijanjima pandemija, ratova i općom nesigurnošću u svijetu. Uspješnost onih koji su na vodećim funkcijama počiva upravo na spremnosti i snalažljivosti u razdoblju promjena. Osim toga, svrha je upravljanja medijima i institucijama održavanje autoriteta i stabilnosti, što često dovodi do etičkih dilema. U vremenu kad su ljudi i države samo instrumenti u rukama moćnika, postavlja se pitanje koliko smo se uistinu udaljili od sadržaja i problematike Vladara. Ovakvo nas djelo tjera na to da politiku, u antičkim vremenima shvaćenu prvenstveno kao plemenitu djelatnost, nužno promotrimo realno, ne vodeći se idealima i etičkim principima. Machiavellijeva analiza društvene zbilje zapravo je realistična, lišena subjektivnosti i pretjeranog idealizma. Za njega je dojam koji vladar ostvari često važniji od njegovih djela. U razdoblju medijske manipulacije i vladavine društvenih mreža, koje nudi iskrivljenu sliku stvarnosti i u kojoj je ambalaža dobila prevlast nad sadržajem, pitanje vjerodostojnosti nikada nije bilo važnije. Moć koju donose marketing i javni nastupi iz dana u dan to potvrđuju, zbog čega je jasno zašto Vladar i danas s jednakim intenzitetom, ako ne i više, poučava, uznemiruje, oduševljava…
dr. sc. Jelena Đorđević